Ono kad ti kažu: “Ma, star si ti za trening”

Ono kad ti kažu: “Ma, star si ti za trening”

Prije par dana sam uspješno sparingovao sa momkom koji iduće nedjelje ima profi meč… Kad me pitaju da li još uvijek treniram, odgovaram smoreno: „Star sam ti ja za to…“ Mudro ćutim i gazim naprijed. Skoro sam upoznao sveštenika koji je u 51-oj godini svog života osvojio crni pojas IV dan u kjokušinkai karateu.

Kao bolešljivo dijete, nisam baš bio nešto talentovan za sport. Svi moji drugovi su nešto trenirali: ili fudbal ili karate. Osim mene. Pošto me otac svakog dana slao za novine u trafiku koja je bila oko 500 metara daleko od nas, iz dosade sam počeo svoj prvi trening. Sto koraka bih prošetao a sledećih sto bih pretrčao. Nakon par dana sam trčao dvjesta koraka a šetao sto, dok nisam postigao krajnji cilj: čitavu putanju sam pretrčao. I došao do toga da od nekog koji umire na petom koraku dok trči dođem do drugog po brzini u razredu. Bio sam tada četvrti osnovne. Ratne godine i kriza devedesetih je poprilično uticala na moj fizički razvoj, tako da sam u prvom razredu srednje škole bio visok čitavih 147cm a težak 37kg. Jedan profesor me nazvao cvrčkom…

Moj sledeći trening je bio u drugom srednje. Kolega iz starijeg razreda mi je otkrio čari malene i smrdljive teretane i nas 5-6 iz čitave škole smo išli tamo. Ostali su nam se rugali, zvali nas „dilberi“ i dokazivali nam da to nije dobro za naše zdravlje („O’kinuće vas srce!“). Nakon samo tri mjeseca, cimeri su me natjerali da se skinem go do pojasa. Prizor im je bio šokantan. U tom trenutku sam bio „normalno“ građen, ali samo tri mjeseca prije toga sam nosio jaknu ispod košulje da bih sakrio koliko sam mršav. Vijest se brzo proširila školom i uskoro nije bilo mjesta u teretani. Mogu da slažem i da tvrdim da sam napustio teretanu zbog gužve, jer to liči na moj karakter, ali nije bilo tako. Jedno veče sam krenuo na trening, ali sam usput sreo druga iz osnovne koga nisam vidio dvije godine i sa njim sam otkrio draži alkohola. I te draži su me držale skoro do dvadeset osme godine, samo što sam dodao još i cigarete i određene narkotike. Ali za sve to vrijeme sam maštao kako ću jednog dana početi da treniram…

Sa devetnaest godina sam otišao u vojsku i bio raspoređen kao pripadnik protivvazdušne odbrane (tada neposredno nakon bombardovanja to je bila najpopularnija jedinica u Jugi) ali vođeni nekom ludom željom nas nekoliko je prešlo u Bataljon specijalnih dejstava. Sa takvim treninzima se nisam sretao ni na filmu do tada. Poprilično sam očvrnuo, ugojio se na pristojnih 80kg i postao respektabilna masa za zaobilaženje na ulici. Kao student sam imao par izleta sa teretanama, ali bih ih brzo napuštao. Trudio sam se da ne komuniciram sa ljudima koji treniraju oko mene, radio sam po nekom svom programu i bilo mi je super. Međutim, teretane su prepune likova koji su napadni, koji pametuju do bola, ne žele da me ostave na miru i nerviraju me.

Sa 27 godina sam otišao na prekookeanski brod da radim i nakon par mjeseci sam se vratio prilično narušenog zdravlja i „sav ofucan“, kako su mi pričali iza leđa. Međutim, brzo sam našao novi posao i udružio se sa jednim bivšim rukometašem i počeo sa njim nezvanično takmičenje u ožderavanju. Da ne gadim ljude sa detaljima, ali ubrzo sam sa 74kg došao do 105! Nisam mogao da se normalno krećem. Želio sam da trčim, ali su me zglobovi na nogama toliko boljeli da je to u startu otpadalo. Počeo sam da šetam sa folijom oko stomaka, što je za mene do tada bila ludost kojom se bave lenčuge koje mrzi da ozbiljno treniraju. Stomačina mi je bila užasna. Počeo sam da kupujem obuću bez pertli, jer nisam mogao da se sagnem da ih svežem. Onda sam pristupio jednoj lokalnoj navijačkoj grupi gdje sam se savršeno uklapao onako predebeo, ćelav i grlat. Jedan od poznanika mi je tada rekao: „Pošto imaš već 30 godina, nikad nečeš uspjeti da smršaš. To ti je provjereno!“ Onda sam se zainatio i krenuo na kik-boks, sport koji me oduvijek oduševljavao. Bio sam duplo stariji od svih članova. Prvi je trening i nakon samo dva kruga trčanja glava je počela da mi dimi, a dobacivanja koja sam imao dok sam radio sklekove a koja se tiču veličine mog stomaka ne bih sada ponavljao. Kad sam malo ušao u formu ubacio sam i teretanu. Kad bi radili kondicione treninge, ako bi ostali radili 30 ponavljanja, meni bi trener zadao 20, pošto sam „penzioner“, ali bi ih radio po 40. Ko su, bre, ti klinci da oni mogu više od mene??? Nema šanse. Kad sam zapao u kredite i finansijku krizu i počeo i da radim više poslova istovremeno, napustio sam treninge i u kombinaciji sa lošijom ishranom i stresom ubrzo sam se vratio na nešto preko 70kg. Bio sam leš. Ljudi su tvrdili da nikad nisam bio mršaviji.

Prije dvije godine sam nabavio knjigu „Pobedi sebe“ koju su izdali srpski specijalci. Po njoj sam trenirao par mjeseci. Trenizni su fenomenalni. Moja okolina, beznadežna i besposlena, počela je da me pecka: „Spremaš li se to za Olimpijadu?“ Lom ruke u laktu me za duže vrijeme odvojio od treninga, ali sam nakon oporavka počeo sa trčanjem svakog jutra u 5 sati. Nebitno kakvi bi bili vremenski uslovi. Čak mi je više prijalo trčanje po kiši. Imam svoju stazu koja je duga nešto preko 4 km. Nekoliko momaka je išlo sa mnom da trči, ali su brzo odustajali. Bilo im je prerano. Posle 3 mjeseca sam istrčavao skoro 10 km svakog jutra. A onda sam prije godinu dana otkrio krosfit. Vrlo često sam prolazio pored sale u kojoj se trenira i nikad mi nije bio jasan princip rada. Neko radi zgibove, neko diže tegove, neko šeta, neko trči… I odlučio sam se da odem. Najbolje što sam čuo prvog dana je moj komšija Boća koji me tješio: „Ništa strašno, brate. Meni je upala mišića trajala tri mjeseca.“ Prva dva treninga su bila teška, ali mi se svidjio princip rada. Trećeg dana sam otišao u matični krosfit klub u susjednom gradu da treniram da ljudima koji se tim bave godinama. Uslijedio je šok. Na zagrijavanju sam mislio da ću da umrem, a onda nas je trener okupio i rekao: „Pošto je subota, malo ćemo da se igramo. 150 mrtvih dizanja, 150 sklekova, 150 čučnjeva, 30 penjanja uz konopac, 30 dužina poskoka iz čučnja, 15 prevrtanja gume…“ Prevrnula mi se svijest…

Ali sam izdržao! Posle dva mjeseca svakodnevnog treniranja (osim nedjeljom) pomislio sam da sam u životnoj formi. Momci iz moje generacije su me zezali: „Šta će ti to, brate? Možeš da se povrijediš, da ostaneš invalid. Star si za to…“ I zaista, sa svojih 35 godina sam bio najstariji i najstalniji član kluba. Počeo sam treniram i nedjeljom a klipovi sa mojim ličnim treninzima su počeli da se kače na društvenim mrežama. Ali mi je to bilo nekako malo. Kad sam napustio kik-boks otvorio se MMA klub u gradu. Otišao sam da pogledam njihov trening i prestravio se samo od gledanja njohovog zagrijavanja. Sad sam bio psihički spreman i otišao sam. Prvo me pokolebalo što je trener 10 godina mlađi od mene, ali kad sam čuo da je komandir i instruktor u SAJ sumnje je nestalo. Stavio me u početnu grupu koja je za mene bila napredna. Opet sam bio ubjedljivo najstariji. Utješili su me da postoji MMA borac koji je započeo karijeru u 34-oj godini i odličan je. Posle 10 minuta zagrijavanja nisam znao gdje se nalazim. Bilo je pakleno… Ali izdržao sam! I nakon dva mjeseca sam prešao u naprednu grupu. Nije mi bilo svejedno da treniram sa profi borcima, ali trener je takav tip da ne dozvoljava lošim ljudima da budu dio kluba.

Tako sam nakon prvih mjesec dana mučenja nastavio bez problema da uporedo treniram MMA i krosfit. Koliku sam tek onda imao osudu okoline, neću ni da pomenem. Početkom septembra ove godine na sparingu povrijedim lijevu nogu, a ubrzo sam morao i da operišem desnu ruku. Pauza je trajala tri mjeseca. Bez bilo kakvih fizičkih aktivnosti. Počeo sam da padam u depresiju. Možda je bila dovoljna pauza od mjesec i po ili dva, ali sam izgubio svaku volju i mislio sam da se više nikad neću moći nakaniti da treniram tim ritmom i sa tim entuzijazmom. Onda sam malo guglao o treninzima posle 35-e godine i našao sjajne komentare nekih momaka iz Beograda koji su pričali svoja iskustva. Prije 20 dana sam se vratio da treniram oba sporta uporedo. Počeci su mi bili teži nego prvi put. Na krosfitu sam na prvom treningu pao u nesvijest a na MMA sam opet krenuo iz početničke grupe. Ali vrijedi. Imam 36 godina, treniram šest puta nedjeljno, a nekad i dva puta dnevno. I zadovoljno se kezim kad vidim da klinci oko mene padaju od umora, a ja mogu da nastavim. Prije par dana sam uspješno sparingovao sa momkom koji iduće nedjelje ima profi meč… Kad me pitaju da li još uvijek treniram, odgovaram smoreno: „Star sam ti ja za to…“ Mudro ćutim i gazim naprijed. Skoro sam upoznao sveštenika koji je u 51-oj godini svog života osvojio crni pojas IV dan u kjokušinkai karateu. Radio je kate sat i po vremena a zatim borbe šest sati sa četrdeset protivnika bez pauze. Šta reći… Ogromna većina momaka iz moje generacije je pustila stomačine, oćelavila, osijedjela, ostarala… Dosta ljudi ne može da vjeruje koliko imam godina…

Trgnite se! Trenirajte! Nije teško! Koliko sam samo raspoloženiji, a o seksu da ne pričam… Da ne bi pomislili da sam neki besposlenjak: ostvaren sam u svakom smislu. Radim više poslova, dobro živim i mada imam auto, češće idem biciklom na treninge. Još kad obučem odijelo i vozim bicikl, e onda… Neka vas nikad ne dotiče mišljenje okoline. Budite drugačiji!

Piše: Marko Babić

Ostavi komentar